Dečja vitica u Osvjenćimu

Živa još posle pet leta i zima,
vitica devojčice, kao gušter tanka,
leži u strašnom muzeju Osvjenćima,
i smeje se na suncu bez prestanka.

Vide se ruke majke, iako ih nema,
i kako joj prsti drhte i trnu;
vidi se kako dete na put sprema
i spliće mu u kosu slutnju crnu.

Vidi se ruka majke čvrsto steže
viticu da se do noći ne rasplete;
na majčinom licu vide se suza vreže,
vidi se kako se na nju smeši dete.

Krvnika ledenih vide se čete,
režu ljudske vlasi i denu u sena,
vidi se kako neko zemljom mete
kovrdže dece i teške kose žena.

Na hrpe neko gomila ih i baca
kao runa postrižena sa stada.
Vide se preplašene zenice staraca,
i ceo narod kako bukti i strada.

Vidi se što se rečju ne da izreći:
puna jare i žeravice vrata;
primiču krvnici tela dece peći
na dlanovima ogorelih lopata.

Vidi se uz staračkih kosa inje
vitičica kao gušter vitka i živa.
Vide se oči deteta široke, sinje,
mada mu prah na vetru već počiva.