Čas zemljopisa

Stajalo je nas trideset mališana
na kupastom vrhu Blizonjskog Visa.
Doline Kolubare još su spavale.
Tada otac moj široki krug opisa
rukom od Medvednika do Avale.

Pokaza preko livada i njiva
kako se srebri na severu traka Save,
kako se velika grana reka u nju sliva,
a, divovske kamile,
kaskaju jedna za drugom planine plave.

Pa sa prostranih ravnica Srema
prema Bosni pogled skrete
što za grbavim leži Medvednikom.
Govorio je nešto rukama obema,
govorio je glasom, pogledom i likom.

A šareno kolo oko nas igrala su sela,
bodro se uz brdo pele šuma čete,
i suncem se prelivala ogromna zdela
kolubarskog sliva.

I sad uvek u letnja jutra mi se čini
da taj zemljopisa čas još traje,
kao da toliki dani bili nisu;
vidim oca: pruža ruku, i staje,
obasjan suncem kao buktinja, na visu.

I planina plavih karavani
istim redom još naokolo brode,
i celi srezovi suncem zavejani,
i blista negde daleko traka vode.